ponedjeljak, 04.04.2011.
Život bez riječi
danas sam slučajno pregledavajući postove na twitteru, naišla na ovo:
http://www.dailymail.co.uk/news/article-1370050/Britains-circus-elephant-Anne-Battered-kicked-stabbed.html
i ostala u najmanju ruku zgrožena! :o nisam mogla da se ne rasplačem jer je ovo nešto zaista najniže i najgore što ljudi mogu napraviti. otkuda takvo nasilje i želja za njime? što se njima dogodilo u djetinjstvu da su postali tako okrutni kao odrasla bića, koja bi trebala biti svjesna postojanja drugih živih bića i poštivati njihov život kao svoj?! što natjera čovjeka da postane takav? jedno tako divno i nedužno biće, i još tako staro, je moralo pretrpjet ovakvo nasilje. zgražam se nad činjenicom da postoje takvi ljudi. takva bića su nešto čije postojanje mi nikad nije bilo jasno. :( kako se rađa takvo nasilje u nekome? zašto? mislim, grozna je i sama činjenica da je ona slon koji je nastupao u cirkusu, što nikako ne podržavam, jer takve životinje obično dio života provedu okovane u kavezu, a dio pod bičem i okrutnim postupanjem svojih trenera. kad će se zabraniti nastupanje životinja u cirkusima i zašto još nije, ne znam. ali bih voljela da se to dogodi. jer uglavnom te životinje ili umru od gladi, iscrpljenosti, nasilja ili jednostavno pobjegnu na ulicu kad im se pruži prilika pa lutaju glavom bez obzira jer samo žele otići na mjesto gdje će biti slobodne i sretne. onda ih uglavnom "uspavaju" za njihovo vlastito dobro, a i za dobro javnosti koju možda u nekom slučaju ugroze. no bi li došlo do toga da su one na tim mjestima sretne? bi li onda bježale? naravno da ne. nitko ne bježi s mjesta gdje je sretan, već upravo suprotno.
ne znam koja bi kazna bila primjerena za nasilje u spornom članku. možda da se nešto slično napravi njima? ali opet, nasilje se ne rješava nasiljem. odgoj im očito nije koristio. ako ga je uopće bilo. :/ možda bi jednostavno bilo bolje da se nisu ni rodili, jer kome trebaju takvi ljudi?! znam da zvuči grozno, ali takvih ljudi je tako puno na ovom svijetu. i masa njih prođu nekažnjeno. a možda već sutra usmjere svoj bijes i agresivnost na svoju vrstu i takvo nasilje počnu primjenjivati prema vlastitoj okolini, prijateljima, obitelji. hoće li možda već sutra neki takav nasilnik nauditi nekome koga volimo, pobjeći i proći nekažnjeno?! nadam se da ne.
najgore je kad su žrtve takvih ljudi životinje. oni koji ne govore. oni koji ne mogu reći kako se osjećaju i koliko ih boli. žrtve koje žive život bez riječi. :(
- 19:20 -
subota, 02.04.2011.
kako je potjeh tražio istinu
što je sreća zapravo? što ona predstavlja svakome od nas? i zašto ju je nekad tako teško prihvatiti? neki ljudi kažu da su nesretni i da nikad nemaju sreće, no je li to zaista tako?! da li je moguće da postoji čovjek koji baš nikad nije bio sretan? ja osobno smatram da sam sada u nekoj fazi kad nisam posebno sretna. imam osjećaj da sam prije bila sretnija. prije je sve bilo lakše i moja sretna zvijezda je išla kud i ja. to je bilo prije. prije faksa, mog odlaska u drugi grad, prije mog samačkog života. ali ajde, neke stvari se nisu promijenile, a to je da se uvijek zaljubim u nekog tko nije spreman za vezu, ne može se zaljubiti sad baš, ili mu se ja jednostavno ne sviđam. ili ni ne zna da sam zaljubljena u njega. znači na tom području gotovo da sreće nikad nije ni bilo. ne volim riječ nikad. teška je i puno toga jednostavno briše. briše sve one mogućnosti koje bi se mogle dogoditi, sve one trenutke sreće o kojima sanjamo, ali kad kažemo da se to meni nikad ne će dogodit, kao da smo sami i izbrisali u mogućnost. jednostavno smo ju pustili neka ode. nekom drugom. izbjegavam govoriti riječ nikad. iako ju upotrijebim ponekad kad baš želim da se nešto dogodi, jer ipak je izreka "nikad ne reci nikad" - moglo bi se ostvariti. :D ista fora ko i s onim pazi što želiš, lol.
dakle sreća. sreća je u malim stvarima. i kad ih sve zbrojiš, vidiš da si ustvari sretan. ili ne. nekim ljudima ne ide matematika pa ne znaju da su sretni. kao ja npr. iako znam da imam toliko stvari zbog kojih bi trebala biti sretna, ja i dalje tragam za onim što ne mogu dobiti. jer bi baš to mene jako usrećilo i baš zbog tog bih bila najsretnija osoba na svijetu. ili možda ipak ne. tko zna. obično kad se borim za nešto što jako želim dobiti ili postići, kad to na kraju dobijem, sav taj trud mi se čini puno manji nego što je zapravo bio. podcijenim i sama sebe i sreću koju mi je donio. no dosta o meni, pričajmo malo o mom...Biciklu! :D jako volim svoj bicikl, ali ovdje ga nemam i baš u zadnje vrijeme razmišljam kako bih bila baš jako sretna kad bih si dovezla svoj bicikl ovdje. iako nemam pojma gdje ću ga u stanu držati, ali ga baš želim. puno je praktičniji od hodanja ili vožnje tramvajem. a i ne moram ga čekat ni trčat za njim! :p ugl, usrećio bi me jako moj mali biciklić! :D proljeće je i tako su divni dani! a to ja obožavam i zbog tog mogu biti jako sretna, i jesam na kraju krajeva. ali opet, fali mi još samo bicikl za potpunu sreću. i maca. jer mace su tako divna bića i obožavam ih. a i treba mi neko biće koje ću beskrajno obožavat bez da mu dosadim nakon nekog vremena ili da nađe nekog kim će me zamijeniti. što mi se obično događa. kad god nađem neku osobu, nebitno prijatelja, prijateljicu, nekog u kog se zaljubim; uvijek toj osobi nakon nekog vremena dosadim i jednostavno me zamijeni nekim drugim. zbog čeg ja uvijek budem jako tužna jer se previše vežem za ljude i previše zavolim. i tu opet dolazim do pitanja o sreći. da li je bolje biti sretan s tim nekim dok ga imaš ili biti nesretan i tužan kasnije kad te ta osoba napusti? tj, trebam li biti sretna kad me ostave zbog sreće koju sam imala dok smo se družili, ili nesretna jer sam zamijenjena nekim novim i zanimljivijim?! nisam sigurna. teško je odrediti koliko čovjek treba biti sretan / nesretan a da ne pretjera. ja obično u svem pretjeram pa tako i u sreći i u nesreći. kad sma sretna toliko sam jako sretna da to izazove takav determinizam da mi se dogodi nešto zbog čeg sam jako tužna i nesretna. pa se nekad i bojim biti sretna. jer ako se previše nečemu veselim, uvijek se dogodi nešto. iako se događa i obrnuto. možda jednostavno trebam otkriti balans sreće.
- 12:30 -
petak, 01.04.2011.
to be or not to be?!
najgori trenutak u životu mi je kad mi prst više ne dokuči čokoladni namaz u staklenci. ali ajde, onda uzmem žlicu. i tek tad skužim da ima jedan još i gori trenutak! :o kad zagrebem žlicom po dnu. :( zvuk kraja. zvuk opraštanja od te divne čokoladne mase koja je sve samo ne čokolada i lješnjaci u najvišem postotku. ali ju svejedno obožavam. iako znam da je to samo zbog šećera kojeg sadržava, a koji mi podiže razinu serotonina i čini me sretnom. čini li me zaista?! mog zubara zasigurno ne! :p danas sam bila kod njega, popravio mi je i drugi zub i rekao da se ne vraćam do jeseni. reko super! ni neću! mrzim zvuk popravljanja zubi, one bušilice, stolac i sve one zvukove. al dao mi je anesteziju! što je prekul! :o ako ne morate kasnije i komunicirat s nekim. lol. jer mi je lijeva strana lica bila potpuno umrtvljena i imala sam osjećaj ko da imam botoks u faci ili barem silikon u usnama. što me dovelo do konačne odluke da nikad ne stavljam silikon u usne, niti bilo gdje drugdje, jer ako stalno imaš takav osjećaj, tj još gore, osjećaja ni nema...katastrofa! no ni to sve me nije odvratilo od jedenja čokolade i slatkiša! dapače! :p jer s obzirom na to da mi je anestezija trajala neka 3 sata, nisam mogla jest špagete pa sam morala uzet malo čokoladnog namaza jer on se ionako sam rastopi u ustima i ne treba ga žvakat! :D ugl, nakon zubara sam otišla do konzuma gdje me dočekala neizmjerno ljubazna prodavačica na odjelu s kruhom. dođem ja tako do pulta i pitam lijepo ljubazno imaju li ovdje francuski kruh, kaže ona nema. reko ok, a možete li mi onda pokazat koji kruh sa sjemenkama imate; na što se dotična okrene prema polici s kruhom uz vidno prekretanje očima! :o mislim onak! wtf!? pa bilo je 10h, zar je već onda nadrkana i neljubazna?! kakva je tek pred kraj smjene? :/ i dobro, pokaže ona meni te kruhove koje imaju, ali nijedan mi nije izgledao baš privlačno pa sma joj rekla da mi da pola kalničkog kojeg uvijek kupujem. na što mi ga je ona spakirala i skoro pa bacila preko pulta pritom ni ne gledajući u mene i uz ponovno prekretanje očima! :o to me zabezeknulo! onak! čemu takva neljubaznost? u tom trenutku sam požalila što sam tražila anesteziju kod zubara jer sam imala umrtvljenu lijevu stranu i nisma baš mogla pričat normalno. inače bih joj ukazala na njen neodgoj. može biti sretna što uopće radi! mislim, nije da očekujem da mi se prodavačice bace pod noge kad me vide, ali neku dozu ljubaznosti i pristojnosti bi svakako trebale posjedovati. ne mora mi se smješkat cijelo vrijeme il ne znam kaj, al ono, ffs, ne moraš prekretat očima i bit arogantna. mrzim kad su ljudi neodgojeni. :( no, skrenuh s teme. ugl, spremam se na dijetu. tj, ne baš na dijetu kao takvu već na neki oblik prehrane koji ne uključuje toliko slatkiša i inih divota koje mene tako usrećuju! :D zato moram što prije pojest ovaj čokoladni namaz tako da što prije mogu počet sa zdravom prehranom! :D lol
dok ne kupim novi! :p
- 15:06 -
utorak, 29.03.2011.
učenje? ili ipak ne?! :o
ujutro sam ustala u 7 i neš da bih otišla do faksa prijavit ispit. za koji još uopće nisam počela učiti. a on je za nekih 15 dana! :o i danas cijeli dan prevrćem po skripti, izbrisala sam sve kaj ne trebam znat ne bih li smanjila gradivo, ali opet...tog ima taaaaako punoooo. :((gradivo od 500-tinjak stranica skraćeno na 170 stranica skripte koju treba doslovce znat napamet. pa ti sad kreni. a vani je tako divan dan. unatoč radioaktivnom oblaku, lol. no, putem s faksa u tramu sam sjedila pored jedne bake i djedice koji su očito susjedi. i tak oni pričaju i ja naravno zurim jer uvijek bespotrebno zurim u ljude i bakica mi počne pričat i obraća mi se cijelo vrijeme. "pa gospodična jel tak... pa jelda da mi tu nemremo nikaj popraviti u ovoj državi ni vi ni ja. ja sma prošla sve režime, al ovak nekaj još nisam doživjela. " ima 82 godine, ne sjećam se više kolko djece i unučadi, ali rekla mi je i to. najbolji podatak mi je da je imala psa koji se zvao Din Dong, ali ona ga je zvala Doni. :D i uvijek bi ju čekao pred vratima s papučom u zubima. djedica je cijelo vrijeme pokušavao bacat neke fore al ona ga je svaki put ignorirala tak da je to bilo presmiješno. on onak triput nekaj kaže, ona sam nastavi svoje i opće ne reagira na to kaj on priča. ahahahaha i ne, nije da slabo kuži il nekaj, neg je baš fora bakica, lol, nije mu dala da ju sprda. ali ono što me oduševilo je njen hotpink lak za nokte i isti takav ruž! <3 :D bakice su zakon!
ovo doduše nema opće veze s mojim učenjem, ali s obzirom da cijeli dan razmišljam o tome, eto napisah tu malu dogodovštinu. :))
- 20:27 -
nedjelja, 20.03.2011.
Cogito ergo sum
kako je to imati blog? to me oduvijek zanimalo. koliko ljudi primijeti nove blogove? trebam li javiti prijateljima da imam blog pa da ga dođu komentirati ili kaj? kako to funkcionira? i zašto? nemam pojma! ali mi je ideja o imanju bloga baš kul! :D pa sam ga eto napravila. da podijelim sa svijetom (odn. s onima koji primijete moje prisustvo ovdje :P) neke svoje misli, dileme, mukotrpna i nepresušna razmišljanja o bitku, sreći, ljubavi i inim divotama života!
- 13:00 -
